Naziv pozicije: Razvojna inženjerka
Naziv poslodavca: HELB d.o.o.
Godina diplomiranja: 2020.
Mentor: izv. prof. dr. sc. Siniša Šadek
Profil/smjer studija: Elektroenergetika
Bok, ja sam Kristina i još uvijek nisam svjesna da više nisam studentica. Na FER-u sam se ustvari minimalno bavila „strujom“ jer sam često birala predmete vezane za računarstvo i kasnije nuklearnu sigurnost radi koje sam i upisala FER. Za vrijeme studija sam volontirala u BEST-u, bila na 2 ljetne prakse koje je organizirao Centar karijera, radila u 2 elektrotehničke tvrtke i meni najdraže, sudjelovala u osnivanju FER esports sekcije koju sada povremeno savjetujem. U HELB-u radim na EU projektu s partnerima HEP ODS-om, Sedam IT-em i FER-om u sklopu kojeg razvijamo sustav za praćenje i predviđanje gubitaka u sekundarnoj distribuciji. Kad ne radim, trudim se što više vremena provoditi s prijateljima i obitelji; davno sam shvatila da moja snaga dolazi iz tih odnosa.
Kako izgleda tvoj tipični radni dan?
Iako sam službeno na poziciji razvojne inženjerke, velik dio vremena bavim se vođenjem projekta što uključuje administraciju, planiranje zadataka, prepoznavanje i eliminiranje rizika te puno komunikacije. Osim toga, nema monotonog trenutka jer sam se u zadnjih godinu dana bavila tehno-ekonomskim analizama i nabavom razne opreme, telekomunikacijama, dizajnom cijelog sustava od hardvera preko komunikacije, prihvata i obrade podataka do vizualizacije, ispitivanjem, izlascima na teren, dubinskim istraživanjem pa čak i marketingom.
S obzirom na kaotičnost sadržaja posla, jako sam sretna što radim u industriji u kojoj nije potrebno naglašavati potrebu za „work-life balance“ jer se podrazumijeva. To ujedno znači da postoji i rutina. U HELB-u se radi od 7:30 do 15:30. Ujutro se prvo (nakon mailova) kuha i pije kava, u našem se uredu u 10:00 ide na gablec i kada uhvatimo vremena poslije podne idemo na još jednu kraću pauzu. Osobno mi ta rutina savršeno odgovara jer me presiječe da ne zaglibim preduboko u koji god me izazov taj dan izbacuje iz cipela.
Kako je izgledao selekcijski postupak za ovo radno mjesto?
Za ovu su se poziciju meni jednostavno posložile zvijezde. U trenutku panike kada su mi na praksi rekli da nemaju prostora zaposliti me, stariji kolega s prakse je proslijedio moj CV prijatelju koji ga je proslijedio HELB-u. Da HELB mene nije nazvao ne bih se nikad tamo zaposlila. Međutim, nakon razgovora na koji sam došla iz pristojnosti već s ponudom od jedne druge tvrtke, ponudili su mi posao iz snova. U tjedan dana od kad je kolega podigao telefon imala sam posao.
Međutim još za vrijeme faksa sam prolazila puno drugačija iskustva. Od osoba koje mi govore da „to nije posao za mene“ jer sam žena, koji su na mobitelu dok ja odgovaram na pitanja, koji nikad ne odgovore na mail pa do lijepih iskustava gdje ako i nisam osoba za taj posao to lijepo komuniciraju na razgovoru ili povratnom mailu.
Specifično za našu struku je možda to koliko je bitno poznavati ljude. Teško je naći kvalitetnog inženjera i tvrtke jako nevoljko „troše vrijeme“ na educiranje zaposlenika pa izuzetno cijene preporuke. Nisam oduševljena takvim mentalitetom jer nije održiv. Nedostaje previše stručnjaka, a ako nitko nije voljan obrazovati svježeg magistra onda stručnjaka neće ni biti.
Koja iskustva su ti pomogla da shvatiš da si na pravom putu i da radiš ono što želiš?
Na prethodnim poslovima i kroz volontiranje radila sam na puno projekata i iskusila poslovni svijet prije kraja studija. To mi je bio i cilj – prije kraja faksa znati što me čeka poslije. Tu sam naučila da je poslovni svijet stvarno džungla i ima svega. To mi je otvorilo oči da je na meni da odlučim koji su mi prioriteti pri odabiru posla. Sad radim s dobrim ljudima i to je ono što želim u budućnosti.
Koji su izazovi s kojima se susrećeš na radnom mjestu?
Opširnost projekta na kojem radim podrazumijeva znanja puno šira od elektroenergetike tako da je uvijek izazov kad dobijem pitanje koje podrazumijeva da znam telekomunikacije, programiranje ili pravo. S druge strane, ne smijem si dozvoliti ni zanemariti produbljivanje znanja o energetici.
Ipak, komunikacija je najveći izazov. Divim se ljudima koji jednostavno prepoznaju „što je pisac htio reći“. Ja nemam taj talent, ali srećom radom na komunikacijskim vještinama se i to može popraviti.
Kada razmišljaš o svom iskustvu na FER-u, što ti je pomoglo u pripremi za karijeru?
Ne samo u karijeri već u cijelom pogledu na život, najveća pomoć je bilo što sam pala godinu. Nakon par mjeseci tugovanja, ispunila sam slobodno vrijeme putovanjima, volontiranjem, praksama i polaganjem druge godine računarstva. Nakon toga sam predmete rješavala kao obaveznu nuspojavu svega dobrog što ide uz FER.
Koji savjet bi dala studentima koji razmišljaju o karijeri u tvom području?
Za FER-ovce kažu da su na burzi najviše 2 dana – ako su diplomirali u petak, ali to nažalost za većinu energetičara nije istina. Zbog toga dosta nas na kraju ne radi u struci nego ode programirati. Industrija gubi genijalne ljude jer ne uspostavlja odnose sa studentima, jako se sporo prilagođava i ne prepoznaje da su im pri zapošljavanju konkurencija i IT tvrtke.
Energetičari, ne dajte se smesti! Vrijeme čekanja do zaposlenja možete smanjiti traženjem posla za vrijeme studija – može se, pogotovo na višim godinama. I tako se za sve dobre stvari treba potruditi.
